

„Nije lako upasti u kategoriju ljudi koje Upsi podnosi...”
Nije lako upasti u kategoriju ljudi koje Upsi podnosi... i nije slučajno ta riječ, jer ona ljudima za koje osjeća malo manji oprez ljubav pokazuje na svoj posebni način, na distanci, dozvoli im da uživaju u šetnji s njom, mi se šećemo, ona se igra, trči, vrati se kao i svi drugi psi, sve to bez povodca naravski al čim je krenemo pomazit, povlači ručnu kao da ima ABS! ❤ Ovi koji nisu u kategoriji njenih ljudi užitak šetnje s Upsi nisu doživjeli jer se gospođa uparkira pred kapiju i demostrativno čeka da se cimeri iz šetnje vrate. 😆 Nikad nisam izmazila Upsiku, nikad nije svojom voljom došla bliže od dva metra, nisam joj izljubila tu veliku glavetinu i opipala taj stari lom, ali ju volim i poštujem jer ju znam od nekog ranog proljeća 2017. godine, kad je stigla kao mala bebica, njih četvero štenaca izbačenih na smetlište, tolko uplašeni, bježali po boksu od svih i svega, drhtali od straha i skrivali se od nas, sunca, mjeseca i svijeta. Danima smo samo sjedili njihovoj blizini ne bi li se navikli na nas, pravili se da je totalno prirodno da smo tu na sred boksa i da ako su gladni ili žedni moraju proći kraj nas! Postigli smo da pristane na suživot s nama, našli se negdje na pola puta 🥹 Upsi je izrasla u plahu giganticu, prošla s nama put od onog starog Azila do boljih dana, za nju je on dom, drugog nikad nije ni imala a vjerovajtno nikada ni neće imati. Čak i ako to ostane tako, nekako uvijek te specoše mi najviše volimo jer ih niko drugi nikad nije volio. 💞