

„ovako je on večeras ušuškan u svome Azilu (malo ih ima pravo kao Timoti na to "moj azil" ko što ga ima on!”
ovako je on večeras ušuškan u svome Azilu (malo ih ima pravo kao Timoti na to "moj azil" ko što ga ima on! Osam godina lega moj, osam godina, došao nam je kao mala bebica 2018.godine...) išao u krpe 🙂 Dvije šetnje u jednom danu, radijator na dohvat šape, Franko u krevetiću do (ako mu se bude pričalo noćas, ima s kim premda Franko i nije neka tračara, da se zna 😃) nije loše za jedan azil al nije ni blizu onoga za šta se njegovo srce rodilo! Znam ja, ja ga poznam. Znam kolko je to srce (jedva stalo u prsa, tolko je!) na gotovs da nekog voli! On je, pa ja čak mislim i najodaniji lik kojeg sam upoznala u Azilu, za svih ovih 18 godina. Njegova ljubav je sila. I to ne može svako. To što ima kolica i što ga, za šetnju, treba stavit na njih nije neka neviđena stvar, malo samo treba imat snage podizat psa od 27 kila al nakon što sam vidjela da je Rudika udomljen, imam vjere u to da i za mog Timotija negdje postoji neko... Timoti je uredan u kući, živi unutra, on najnormalnije kontrolira svoje fiziološke potrebe, samo ide u šetnje sa kolicima. On se može na prednjim nogama pomaknit, namjestit, otić pit vode al ne može šetat... On je ionako samo za posebne ljude, ne može njega svatko da ima 🙂 Al gle, možda tamo negdje među vama postoji taj neko poseban... nikad se ne zna 🙂 (btw, do kraja njegovog života mi bismo bili uz vas odnosno uz njega, šta god da mu treba!)