

„Kad bi se duše mogle vidjeti očima, Tašina bi bila boje djetinjeg osmijeha – ona najčišća, najbezbrižnija, bez ijedne sjene 🥰”
Kad bi se duše mogle vidjeti očima, Tašina bi bila boje djetinjeg osmijeha – ona najčišća, najbezbrižnija, bez ijedne sjene 🥰 Taša je ona divna osoba koju ne možeš ne voljeti: mirna i skulirana kad treba, neće se gurati za mrvicu pažnje, ali kad poželi, zasja cijela u vedrini i zaigra kao dijete koje zna koliko je lijepo živjeti 🥹❤ Pet godina je s nama i u tih pet godina bila je sve – mama, prijateljica, oslonac, rame za plakanje. Njeno srce grijalo je mnoge izgubljene, a zahvaljujući baš njenim poljupcima i toplini, oni su pronašli svoje domove. Taša ih je učila da lanci više ne postoje, da se pred ljudima ne moraju braniti. Da zdjelice nisu prazne i da glad više nikad neće biti njihova stvarnost. Da su oni što odlaze vrijedni zaborava i da uvijek postoji novo sutra, mekše i sigurnije. A u šetnjama… Taša je posebna priča. S povodcem ili bez njega, ona je sloboda u najljepšem obliku. Zovneš je jednom i već u idućem dahu dolazi, s osmijehom koji briše sve brige. Dok Drava tiho teče i nosi svoje tajne, dok lišće šušti i pleše kao da se smiješi njoj, dok šuma šapće priče koje samo ona razumije – Taša hoda uz tebe, vjerna i odana, privržena do krajnjih granica. Kao da je priroda cijela skrojena samo da joj pravi društvo u njenoj dobroti. I zato najviše boli… što Taša, ta čista i nježna duša, ni nakon svog mjeseca u našem kalendaru, ni nakon godina čekanja – još uvijek nema svoj dom. Taša srednje velika, rođena 2020. i Taša je alergičarka. Da li je doista to razlog da ju se ne udomljava? Pa ljudi, koliko novaca ode na razne budalaštine, 20 eura više za posebnu hranu je ništa u odnosu na to što dobijete zauzvrat. Tašinu ljubav i zahvalnost zauvijek! Cijeli jedan život...