

„Muto moj mutavi, dobri moj lega, meni se plače kad sam ga opet vidjela u azilu”
Muto moj mutavi, dobri moj lega, meni se plače kad sam ga opet vidjela u azilu a on mi se veseli...🥹💔 Ne znam jbg šta uradiš u prošlim životima, čime se to karmi tolko zakrviš pa da u ovom imaš tako sramotno malo sreće, tek tolko eto da ti se može reć - pa živ si, šta bi... Kužiš, teško mi je povjerovat u to da on otplaćuje neki dug, ON?! najbolji pas na svijetu? Nou vej, prije da je Karma sjebala baš kod njega, da je tu negdje štucnila, zaspala, preskočila, usrala sve. Jer nema šanse da dobiješ priliku, udomiš se, živiš ko mali car i onda ti tog tvog čovjeka u kojeg gledaš ko u boga u pedeset i nekoj odvali srce i nakon par minuta ni njega ni srca mu ni ičega pa opet azil pa onda opet u azilu bljesne zlatan zub gospoje Sreće, odvede te u kuću da ju zoveš svojom i eto, ni pola godine kasnije mama završi u bolnici iz koje se neće nikad vratiti a sin na psihi a gdje si ti završio? Pa da. Opet u azilu. Pa jel moguće?! Is, da, i ja te to pitam u državi koja služi ko kanta ostatku svijeta i sve je okej, baš sam ovdje našla pitat dal je nešto moguće, jelda? Sve to, čitav život jednog gubitnika Sarvašu je stalo u njegovih 9 godina. Devet godina i sad opet žica pažnju, poglede prolaznika, posjetitelja, takmiči se s onima koji, ruku na srce, su i mlađi i bolje izgledaju. Kako pored slatkog malog šteneta stat i biti dovoljno sladak, kako se to radi? Sarvaš je mali debeli preprepredobri pas. Extra dobroćudan, navikao na život unutra, dobar ko kruh a srce mu ko kuća. Samo što, šta s tim svim kad ljudi prođu pored njega ko pored turskog groblja... Znaš šta bi dala, znaš šta, da to dobro srce konačno upakiram u neki filmski hepiend...