

„E moj Pythone...”
E moj Pythone... prvu priču o tebi pisali smo još 2018. Ja sam još tu a i ti si... i mene ne treba ni žaliti ni cijeniti, mi ljudi sami upravljamo svojim životima, ali ti ni kriv ni dužan devet godina u azilu. Stalno mi se vrzma u glavi ono razdoblje kad su ubijali pse po šinterajima nakon 60 dana, koliko si ti puta tih 60 dana preživio... Živu glavu si izvukao ali smo dijelili sudbinu, pseću i ljudsku, sve ove godine, mi ostavljali kičme i bubrege da poboljšamo uvijete a ti pamtiš i kučice od letava, najlone, blato ... Pamtiš i ljude koji su te voljeli, hranili i šetali pa nestajali iz tvog života... Gdje god si živio, boks se uvijek zove Pythonov boks. Svojim prisustvom donosiš red i ravnotežu, ti si tihi vođa koji prirodno imaš osjećaj za zajednicu i pravdu. Tebe svi poštuju, i ljudi i psi ❤ Šetnje s tobom su čist užitak, mozak na pašu a srce na dlan, pa uz Dravu lagano, stazama koje smo dobro naučili svih ovih godina. I svejedno se svaki put iznova oduševim i zaljubim u tu veliku glavu i nenametljivu dušu. Vidim da stariš. Ne sudim po sijedima, vidim da se mlađarija svađa u boksu a ti ležiš na kučici, zvoncaš nogama "nije moj posao". Dosta ti je, znam. Boli tih devet godina, boli jer za Pythona mogu reći samo jedanu posebnost, da ne voli veterinare i da ga se čačka rezuckanjem noktiju, krmeljama, češljanjem... on nije taj tip psa ako me razumijete. On je pas koji želi i pruža mir, odanost i osjećaj sigurnosti. Python je velik pas. Rođen je 2016. godine. Ako želiš nekome pružiti mirnu i udobnu starost, taj je ❤