

„njega su baš uništili.”
njega su baš uništili. Sjećam ga se kakav je bio. Lijep, mlad (ne odveć al ono taman da su ti klinci dojadili a da te zanima neko ozbiljno gniježđenje, da imaš svoju femili, da moš spavat bez trzanja), dobar (tu dobrotu je i vratio u azil sa sobom, jedino to mu nisu mogli taknit) i prelijep, onako lijep da su se pogledi i nehotično lijepili po njemu. Eto ga, 7 godina kasnije, tužan, sam i debeo do neprepoznatljivosti, slijep na jedno oko. Ona je umrla, nekako naglo, nemam više ni pojma, u nekom trenu mi postane previše svega i biram njega da se na njega usredotočim. Bili smo mi 2x u provjeri, sve je bilo super, bili njih dvoje sami, nismo ni znali da je imala djece a i što bi, nije bila naša briga. Nakon smrti, kad nam se javio komšija da ga hrani već par mjeseci samoga kod nje u kući pa sad mora na operaciju i nema ga kome ostaviti, kad smo pitali jel imala ona nekog svog on je rekao da jest, djecu al da se ne trudimo, da nisu došli ni na sahranu. Eto kakva priča je iza psa kojem smo dale ime po pjesniku jer mu se toplina duše u očima prepoznavala. Puškin. Nisam htjela da mu i sudbina bude takva nikakva. A on dobar, kako je on, ljudi moji, dobar pas! Osam godina ima, može ga dijete od dvije godine vodit u šetnju kolko je pažljiv, nježan, i sad mu se duša iz očiju čita, on voli sjest i razgovarat sa ljudima, pomazit, naslonit im glavu na koljena, tražit nešto, to nešto čega je bilo u njegovom životu dok ona nije pošla a ostali mu hranom kompenzirali sve što ona više nije mogla... nekad te tuga tako dodirne u blizini nekoga... Puškin se zove ovaj najnježniji pas na svijetu, pas kojem je netko nekidan zaboravio zatvorit vrata boxa u Azilu dok se čistilo, on nikuda nije mako, spavao ko top satima jer tamo di ode dok spava tamo su vrata stalno otvorena i tamo ti zima ne tjera strah u kosti već u rano ljeto dok se laste, tek doseljene, bezbrižno voze po oblacima. Da oće neko od vas prepoznati tu dobrotu, to čega on ima a što je teško nać u svijetu, i kad bi ljudi kužili da sveti gral nije posuda, nije nešto što se prima rukama nego neko koga grliš tim istim rukama... Da oće bar...