

„Nekoć davno, iza sedam gora i sedam mora…”
Nekoć davno, iza sedam gora i sedam mora… Ummmmm, neee, tako počinju bajke. Hororci nemaju šprancu za početak, ali čini mi se da svi kreću neprimjetno, tipa: bio je sasvim običan radni dan, ni po čemu poseban, kada je neki psiho uzeo žicu i zategnuo je oko vrata malog crnog psića, s namjerom… a tko će ga znat. Omotao i ostavio. Često zamišljam koliko je vremena trebalo da pas naraste, da se žica stegne, da polako probija kožu i, naposlijetku, sasvim uraste u tkivo. To je Mićina „Slagalica strave“. Gotovo dvije godine je trajao njegov oporavak. Naravno da nije išlo sve lako, moralo se komplicirati; bakterije su morale biti superotporne, a izbor antibiotika ograničen na jedan (!), ubacila se tu i jedna upala pluća istovremeno s upalom gušterače, bilo je nekoliko operacija i pregršt čišćenja rane, šivanja, sedacije su bile toliko česte (zbog Mićine nesusretljivosti i nesuradnje) da smo se bojali hoće li mu presuditi boleštine ili anestezije… I evo ga, ljudi moji, zdrav i prav, pun energije, tvrdoglav, optimističan, mazan, zaigran… Usporedno s liječenjem tijela, trebalo je izliječiti i njegovu napaćenu i, s razlogom, nepovjerljivu, dušu. Sjećam se njegovih prvih dana kod nas; pas-zombi, eto što je bio, najtužnijih očiju, mogla sam s njim što sam htjela, nosila ga na ramenu, kupala u kadi, strugala mrtvo tkivo s rane a on je letargično sve prihvaćao i čekao da mu netko ponovo nanese neku bol i priušti užas, jedino što je u životu dobio, da ga opet neko rani, nedužnog. I onda se u njemu probudila zvijer, potaknuta bolovima i traumama. Hendlanje oko njega je bilo poput ruskog ruleta, nije bilo upitno hoće li okinuti, već kada i s kim. Ali naučili smo ga čitati i savladali neke trikove, bilo je samo bitno biti jedan korak ispred njega. Sjećam se kada smo došli po njega nakon operacije na zagrebačkom veterinarskom fakultetu. On u malom kavezu, prekriven plahtom a preko njegove temperaturne liste velikim slovima napisano „AGRESIVAN!!!“ Netko od osoblja s nevjericom nas promatra kako guramo ruke u kavez i pita „A vi možete s njim hendlati?!“ I eto nas, tri i pol godine od upoznavanja, Mićo za zauvijek nosi veliki ožiljak oko cijelog vrata, ali oni na duši blijede. Naučio je biti štene da nadoknadi vrijeme koje mu je oduzeto i imam filing da će vječno takav ostati. Pravi je veseljak, trčkara ponosan u šetnji, visoko podignute glave i repa, napuhanih pluća da izgleda veći, sve me na Napoleona podsjeća, tako mal i velebitan. Mićo, Mićak, Čičak voli svoje loptice i plišance, svoj krevetić, voli se popeti na kućicu/srušeni trupac/hrpu pijeska i gledati svijet s vise, obožava pičkarati svakom tko se usudi proći pored njega ali uz pravovremeno pokazani keks u ruci odšutjet će čak i Mateu na šetnici, obožava se uvaliti u krilo ili popeti na rame i zahtijevati češkanje (samo mu recite „češ-češ“ i odmah će vam narihtati rebarca na izvolte), a zauzvrat će vam trijebiti buve nasitno. Najvažnije od svega, ne boji se više ljudi i uživa u njihovom društvu, milina je s njim piti kavu u Prvom dvorištu ili provesti pauzu s njim u ispustu u Srednjem. Idući nam je korak naći mu cimericu, malo veću, staloženu, ali koja zna postaviti granice. Poželite nam sreću!