

„jadna moja Hurem, svaka ta sijeda dlačica na njenom nosu teško je zaslužena, Hurem sreća ne voli.”
jadna moja Hurem, svaka ta sijeda dlačica na njenom nosu teško je zaslužena, Hurem sreća ne voli. Ne znam nikog ko OVOLIKO nema sreće ko ona. Da Sreća ima adresu, kućni broj, mjesto di je se povremeno može naći, pod prijetnjom vječnog egzila ošla bih joj pljunuti u lice, to šta je Huremici napravila... 3.3. 2013. je sve počelo, tada se rodila Hurem. Hrvatsko ludilo za turskim serijama, zima koja se nije dala otjerati, malo štene izbačeno...ni ne sjećam se više di točno. Izbačena. I gotovo, ko da je važno koja je to točno cesta bila, nije da ju je ijedna odvela negdje di bi joj bilo dobro jer nije. Nismo tu zimu imali mjesta u Azilu. Bili smo žešća sirotinja, azil još uvijek nije bio ni blizu ono što je trebao biti, s malo resursa a ogromnim planovima zapravo smo radili čuda, sad kad bolje razmislim, al ta zima bila je posebno zla prema nama. Tad još nismo imali pristojne kućice, a oni koji su živjeli pod njima imali su samo nas pa smo se borili na sve strane. Ljudi koji su je našli, momak i cura ostavili su je na privremenom, nit je tad azil bio dostojan Azila nit je bilo mjesta. Nakon nekog vremena, vrlo brzo zapravo, odlučili su da je Hurem njihova. To je kao bilo to. Poznavali smo ljude, vjerovali smo u njih, nije nam palo napamet da će se oni rastat a ona završit kod njene mame. Stan pa dvorište pa onda mama umire i Hurem u Azilu završava. Nešto nije okej s njom, skontamo to odmah, ražalosti me malo što oni čija je bila nisu ništa primjetili a ispadne da joj je srce bolno. I ne boluje od metafora nego od toga da radi sporije, kao da mu se više ne da. Pada u Azilu baš u česte depre. Sva ta odricanja... kao da ona baš nikome ne treba. Poznam i razumijem tu bol, i mrzim kad boli one koje ne bi trebala! Poznajem majku od bivšeg udomitelja, dobra žena, draga mi žena, odlučuje udomiti psa napominjući da ima već 60 i kusur godina i da bi to trebao biti netko njenoga tempa, pomišljam kako je Sreća ovog puta ekšli nešta i poduzela pa joj predlažem Hurem. Priznaje mi da osjeća susramlje zbog nje već dugo i da je o njoj razmišljala. Hurem, njene tablete za srce i veliku nadu upakiranu u malkoc celofana vozim na novu adresu. Srećemo se često poslije, ponekad popijemo kavu, ponekad samo stanemo i popričamo, Hurem zaboli uvo za mene kad me sreće, pomišljam kako tako izgledaju sretni psi čiji kapacitet srca, bez obzira na malkoc aritmija, može sva zla da zaboravi i pretvori se u jedno veliko SADA i da je to zapravo, sve i što nama ostalima treba! Udomiteljica počinje imati zdravstvenih problema, naše volonterke uskaču sa šetnjama, Hurem i dalje ima dom, ima velik krug prijatelja i onda jednog dana, sad nedavno... udomiteljica dobije izljev krvi na mozak. 2 operacije mozga u samo par dana i Hurem je opet u Azilu i opet je srce usporilo ritam... i kad je gledam u oči, kad gledam kolko je naviknuta na ostavljanja, koliko je naviknuta da je Sreća prevrtljiva i što ti uopće išta da kad ti onda jednom samo to oduzme... nemam odgovora... I nemam ništa da joj dam, nema više tog celofana... Deset godina i boležljivo srce i moje obećanje da ju nikad nećemo napustiti (mi nećemo!), hranu, lijekove, vet.troškove, sve ćemo preuzeti na sebe, samo joj dajte dom, dajte joj ljubav, dajte joj tih zadnjih par strofa, nek s vama taj ep završi, pliz! Uz tablete koje pije Hurem je odličnog zdravlja, energije, i pregledi su više kontrolni nego uistinu potrebni! Tražimo i kumove, lijek koji uzima, vetmedin je skup lijek, jede i medicinsku, cardiac hranu i sad molim sve vas koji joj nećete pružiti dom jer ne možete da nam pomognete da joj Azil bude, barem u tom smislu, sve što treba! Za kumstvo nam se javite u inbox, ono podrazumijeva kontinuitet brige za nju a ako možete uplatiti sad i nešta, bilo šta, pliz samo naznačite da je "za Hurem" i ubodite na: Udruga Pobjede IBAN HR8823400091110405854 Podaci za uplate iz inozemstva: Privredna banka Zagreb d.d. 10000 Zagreb, Račkoga 6, Croatia swift code: PBZGHR2X PayPal: pobjede@gmail.com ja se i dalje nadam da će Sreća zagrlit to srce, ne na kratko i ne tu i tamo nego onim zagrljajem kojim se vole davno izgubljeni