

„Ma vidi ga što je sladak, majkicu mu… sve hihoćem ko kakva šiparica na njegovu sliku, kao da ga ne poznajem godinama i kao da ne znam točno kakav je to gospodin i kakav je posebnjaković ☺😍”
Ma vidi ga što je sladak, majkicu mu… sve hihoćem ko kakva šiparica na njegovu sliku, kao da ga ne poznajem godinama i kao da ne znam točno kakav je to gospodin i kakav je posebnjaković ☺😍 Da je do izgleda, Hari bi se udomio jučer… ili prekjučer… ili još ono nakjučer, čim je prvi put zabacio tu svoju facu i pogledao svijet kao da mu svi dugujemo objašnjenje. Ali ne. Hari je pas čvrstog stava i još čvršćih granica. Ljudima ne vjeruje i tu priča završava. Ne zanimaju ga obećanja, lijepe riječi ni ono klasično “ma samo daj mu vremena”. S nama je od 2017. godine i od prvog dana vrlo jasno postavlja pravila. Povodac? Ne dolazi u obzir. Maženje? Bez nepotrebne prisnosti, molim. Šišanje? To smatra osobnom uvredom. Čak se i mi, za koje svijet okolo tvrdi da imamo sve moguće poremećaje i dijagnoze, ponizno klanjamo njegovoj dosljednosti i prihvaćamo da je Hari jednostavno institucija. 😆 Ali ono što jest, jest da nikad nije iznevjerio svoju ekipu cimera. Nije otišao daleko od svojih, nije glumio solo zvijezdu, nego je uvijek ostao vjeran svom čoporu i uvijek se s njima vrati pred kapiju ❤ Nama velikodušno dopušta da ga podmitimo gricama, pa otuda i ta slavna “zimska dlaka” koja traje cijele godine… i te famozne “teške kosti” koje nikako da spadnu. Možda nikoga ovaj tekst neće dotaknuti. Možda Hari nikad neće otići iz azila. I to je isto život. Jer Hari ima nas koji ga volimo. Ima svoje kumove koji paze da mu ništa ne fali, koji se sada sigurno negdje tope jer se njihov kumić opet pojavio na stranici. Znamo da je velika stvar udomiti psa poput Harija. Velika, ali ne i nemoguća. A ako se to nikad ne dogodi… Hari već ima svoje mjesto. Gdje smo mi, tu je i on. ❤