

„Ne padam na fizički izgled, eto majkemi,”
Ne padam na fizički izgled, eto majkemi, sklonija sam tome da nakon što ih popušim ko osobe napravim u svojoj glavi od njih najljepše ljepotane al kod njega sam baš baš skužila tu neku finu boju, tako neobičnu plišastu, sivkastu, kremastu, nešta što je možda bilo tolko u nesrazmjeru s onim što sam o njemu znala i gledala da mi je možda taj kontrast plišanca i živog izmučenog psa stvorio u glavi neki kondenz pa mi zato možda izašlo na oči. A nisam planirala. On je Ajs. Iz Dvora na Uni. Tako kreće njegova biografija. Barem ona meni znana. Ima tu još jedno 4 godine pitajboga čega, možda da ne znam je najbolje, nije bilo lijepo jer da jest ovo bi sada bila jedna jednostavna priča o jednostavnome psu, dodala bih joj par aforizama, poneku crticu i možda koju ljubav, rekla kako ima oči vake ili onake, vi biste kroz njih vidjeli čitave male pseće svjetove, neko bi se mogao nabrzaka zaljubiti i poželjet ga što duže, zanavijeke voljeti. I sve bi to išlo brzo i lijepo al ničeg od tog ovdje nema. Kad mu nije bio taki život. Šta god da je bilo sve je bilo za bacit, kad je došao i nagovorit ga da život može biti i bilo šta od onoga nabrojanoga, što bi mu se brojalo da je živio bilo gdje drugdje samo ne tamo di je. U malom privatnom paklu koji je za njega (i još mnoge, mnoge) stvorila jedna udruga za zaštitu životinja. Neće to više nikad biti takva priča, njegova priča. To smo mu obećali, na tome i radimo. I Ajs je sklon tome da nam povjeruje. Da ga sad opet iznevjerimo ne bismo zaslužili ništa osim onoga straha njegovog da ga zauvijek u sebi, ko kaznu nosimo! I zato, kad vam kažem da je on jedan prelijep pas i da ima prelijepo ali fragilno srce onda vi taj dio morate pročitati sa razumijevanjem, sa poštovanjem kakvim se jednom iskrenom srcetu može prići i nikako, nikako drugačije! Kad nam je stigao glavu bi gurao prema zidu, nesposoban a opet u takvoj želji da kroz njega prođe jer nije htio ostajati tu di jest. Ljudi su mu značili bol. I ništa više. Sa Rubi s kojom je došao i koju voli najviše na svijetu i koja izgleda ko njegova prikolica (on je malecki, ima tek 13kg a ona je ko četvrt njega) s njom je skupa drhtao al skupa s njom se i otkravljivati počeo. Grice iz ruku pa malo maženja bez bježanja pa šetnja i sve više to liči na neki normalni život. Da mu uspijemo naći ljude pune strpljenja, možda nekog ko bi i nju, njegovu Rubi poveo sa sobom, on bi stvarno jednom bio pas od pliša. Ne samo neko koga su lomili i koga je život bolio nego neko ko se pod prstima topi. Od ljubavi. Od povjerenja.